Življenje ni paradižnik

Znate li, kada se odlučite pisati o aktualnom stanju u zajednici, o dobrim i lošim trenucima, o svijetlijim i tamnijim mrljama života zajednice, o smeću pometenom pod tepih, u nadi da se neće naći netko znatiželjan, tko će zaviriti pod tepih, o svemu onome što čini život zajednice nas Bošnjaka v Sloveniji, kada ste na pravom putu?

Jednostavno. Ne može biti jednostavnije. Na pravom putu si onda kada te hvale i kritikuju sa svih strana. Kada se tvoje riječi ne sviđaju ni jedoj ni drugoj, a ni trećoj, četvrtoj… (mi smo i onako svjetski rekorderi u “stranama” - dva Bošnjaka, tri mišljenja) strani. Kada svatko ima primjedbe i dopune, kada ti kažu “u većini primjera se slažem sa tobom, a imam neke dopune”. Tada si na pravom putu. Putu koji ne vodi niti jednoj niti drugoj strani, ni jednom ni drugom taboru. Slikovito bi to opisao kao da umjesto da sa sredine mosta kreneš ka jednoj ili drugoj obali, ti se odlučiš skočiti u vodu i plivati samostojno. Nije uvijek lako i nije prihvaćeno sa odobravanjem. Naime, nitko ne voli pametnjakoviće, ne cijeni razmišljanje vlastitom glavom. Kod nas i u nas je još uvijek živa sintagma “mislili za dobrobit zajednice”. Što u prostom prijevodu znači “ne misliti, prepustiti to našim političkim, kulturnim i vjerskim vođama”. Jer su oni dovoljno pametni da misle za sve nas. A i na poziciju su došli maltene božijom milošću i Njegovim vlastitim izborom. Pa se onda u takve vođe ne smije i ne može sumnjati. Ili im, Bože sačuvaj, gledati pod prste. Grijeh je to.

Naravno, sve to proizilazi iz tog našeg “ja sam najbolji”. Pa se nam redovito zna desiti, da kada nekome uputiš opravdanu kritiku, da umjesto dobrog, argumentiranog odgovora i plana kako slabosti riješiti i prevazići, dobiješ lekciju tipa “ja sam ovo ja sam ono, prvo ti napravi toliko koliko ja pa onda pričaj”. I iz toga, a i onoga o “ustoličenju po Njegovom lastitom izboru”, proizilazi da nitkome na bilo kakvoj funkciji nije potrebno polagati nikakvih računa. Da nije potrebno podastrijeti nikakvih podataka o svojem radu, da nije potrebno pripremiti nikakvog izviješća. Ništa. Pa ako se nađe netko, sjeme mu se zatralo, tko bi takvo izvješće volio vidjeti, ili samo priupita “što se napravilo, kakvi su planovi, što se radi u pogledu IKC”, taj je odmah proglašen za neprijatelja zajednice. Za udbomafijaša, jugonostalgičara, nevjernika, bošnjačkog izroda, neprijatelja bošnjaštva i islama. I još svašta toga.

U takvom ozračju nije jednostavno izražavati svoja stajališta, biti kritičan tamo gdje je kritika neophodna, stati u obranu nepravedno ožigosanih i nemoćnih. Nije lako. Puno lakše je slijediti toku, spustiti glavu, ili ju zariti u pijesak, i reći “što ja tu mogu” ili “ma, nemojte mene pitati o tome, nisam ja dovoljno pametan”. No, da bi se tako ponašao, moraš pogaziti, zatomiti svoje misli, svoja stajališta. Moraš se spustiti tako nisko da kada vidiš očitu nepravilnost, samo slegneš ramenima. Možete li to vi, koji znate misliti vlastitom glavom, vi, koji ne trebate tutore da vam govore što je pravilno i što nije, vi, koji znate i možete biti kritični, vi, koji bi mogli mijenjati stvari na bolje, vi, kojima je jasno da mi džamiju u Sloveniji ne čekamo više od trideset godina nega živimo trideset godina unatrag, pa je onda logično da je i nemamo. Može te li? Možete li početi javno izražavati svoja stajališta, biti probuđena bošnjačka savijest, dignuta iznad sitnih razmjerica, vjerskih i političkih zavrzlama? Možete li prestati biti ono, što jednom jedan imam slikovito reče: “glavice kupusa”?

Safet Ali-beg