Slučaj džamija - koraci u krivom smjeru
Mediji su objavili vijest da je potpisano pismo namjere o prodaji zemljišta na kojem bi Islamska zajednica u Republici Sloveniji (IZ) mogla izgraditi Islamski kulturni centar (IKC). Logično, to je sa velikim pompom na svojoj internetnoj stranici objavila i IZ. A, isto tako logično, kao sporadičnu vijest na svojoj i Slovenska muslimanska skupnost (SMS).
Vrijeme će pokazati da li je to, konačno, korak naprijed u izgradnji IKC ili je, a ne bi bilo ništa iznenađujuće, samo još jedan u nizu političkih manevara sa kojim slovenska (ljubljanska) politika, kako desna tako i lijeva, već desećljećima kupuje vrijeme. Što joj, ruku na srce, zbog nas samih i nije bilo posebno teško i zahtijevno. Kada kažem “nas samih”, u mislima imam ljude koji su bili odgovorni za koordiniranje i artikuliranje zahtijeva i potreba. Nikada slovenska politika nije imala ravnopravnog sugovornika u pogledu tog pitanja. Nije bilo čovjeka ili grupe ljudi, koji bi znali i umijeli na praznu priču i mazanje očiju odgovoriti argumentima. Koji bi nas znali približiti slovenskoj populaciji. U očima prosječnog Slovenca, koji je birač slovenske politike i kojeg se slovenski političari itekako boje, jer ne žele, što je apsolutno razumljivo, konfrontacije sa vlastitim narodom, nas napraviti susjedima, koji su isti kao i oni, ljudi sa svim dobrim i lošim osobinama, ali su samo druge vjere. Nikada nije bilo ni želje ni potrebe okrenuti se okolini u kojoj živimo. Kao da smo zaboravili ono da je “susjed važniji od brata”, pa smo onda zapostavili susjede, a da nismo vjerojatno bi već imali dostojnu džamiju i nikome ne bi bila problematična, i okrenuli se braći po vjeri te tražili veze tamo gdje ih nikada nismo imali. Na primjer u Saudijskoj Arabiji. Ako mogu razumjeti da nas sa Turskom povezuju povjesne niti, ne mogu razumijeti kakve mi veze imamo sa Arapima. Vjeru? I to bi moralo biti dovoljno?
U riječima Senada Hadžifejzovića, “islam je svuda isti ali muslimani nisu”, se krije naša zabluda odnosno korak u krivom snjeru. Često se čini, da traženjem veza tamo gdje ih nemam, pokušavamo pokazati, da su muslimani svugdje isti. Sjećam se riječi bivšeg muftije o tome da je apsolutno pogrešno svoj identitet graditi na bošnjaštvu, da mi moramo identitet graditi na muslimanstvu, tek tada imamo šanse, jer u tom slučaju iza nas stoji ogroman broj muslimana. Uz svo dužno poštovanje, takvo mišljenje je apsolutno pogrešno. Mi smo europski muslimani. Već se stoljećima rađamo, živimo i umiremo u Europi. I to bi nam morala biti vodilja i jedini pravi put izgrađivanja vlastitog identiteta. Okrenuti se morama nama, našim korijenima, našoj okolini, našim susjedima.
Možda je to netkome neshvatljivo, no, slovenskom muslimanu bi trebao bliti bliži susjed, bez obzira koje nacionalnosti ili vjere bio, od brata po vjeri, Arapa, koji je udaljen tisuće kilometara. A ne samo zemljopisno. Mentalno. Ovako, izolirano, samogetoizirano, teško da možemo naići na razumijevanje okoline, na odobravanje izgradnje džamije. Bez obzira na nesporno pravo koje nam jamči Ustav RS. Naime, samo postojanje prava ne znači i njegovo ostvarivanje. Uporno ponavljanje kako je izgradnja džamije “Ustavom zajamčena” zna biti kontraproduktivno. Kada bi se napori naših vođa usmjerili u približavanje, bilo bi puno lakše. Vjerujem čak da bi imali džamiju čak da i nije Ustavom zajamčena. Samo, možda od njih ipak previše tražim.
Safet Ali-beg
19.06.2007 |
Kategorija: 





Kot neverujoč Ljubljančan imam na pripadnike vse številnejših religij, ki nas obkrožajo malo svojevrsten pogled. Sprejemljivost religije v svoji okolici namreč merim po tem, koliko me verujoči s svojo vero gnjavijo. Nekateri verujoči so zelo nadležni, to so jehove priče in mormoni, prav tako me mnogokrat s svojo vero posiljujejo katoliki in drugi kristjani, tudi hare-krišna hindujci so me že poskušali pridobiti v svojo religijo. Še nikdar pa se mi ni zgodilo, da bi na moja vrata potrkal v sloveniji živeči musliman in mi začel vsiljevati svojo vero.
Islamska skupnost v Sloveniji je v primerjavi z nekaterimi prej naštetimi verskimi skupnostmi popolnoma nemoteča, pripadniki islamske skupnosti ne skrivajo svojega verskega prepričanja, vendar ostalih ljudi ne gnjavijo s svojimi verskimi prepričanji.
Pripadniki silamske vere so bili že v času Jugoslavije pomemben del slovenske družbe in tudi od osamosvojitve naprej so muslimani k blagostanju v Sloveniji doprinesli prav toliko kot neverujoči prebivalci Slovenije, česar prav gotovo ni mogoče trditi za pripadnike nekaterih drugih religij. Zato podpiram gradnjo islamskega kulturnega centra v Ljubljani. Mislim celo, da si islamska skupnost v Sloveniji zasluži svoje versko središče bolj, kot nekatere druge verske skupnosti, ki so lahko svoje verske objekte gradile brez kakršnihkoli problemov (mormoni, ki me dokaj pogosto gnjavijo s svojo ušivo vero, so blizu mojega doma brez problemov in v zelo kratkem času postavili svoj verski objekt), saj musliman slovensko družbo kulturno bogatijo in v družbi ne delajo konfliktov, poleg tega pa so tudi druga najbolj številčna verska skupnost v Sloveniji.
Želim vam hitro rešitev problema s kulturnim centrom in še naprej plodno sobivanje z ostalimi pripadniki slovenske družbe.