Življenje ni paradižnik

Julija. Nekje v Srednji Dalmaciji. Pri temperaturi, ki preprečuje normalno delovanje možganov. Pri temperaturi, pri kateri so možgani brez mrzlega piva absolutno neuporabni. Z mrzlim pivom pa le še neuporabni.

“”Slovenac”, što je to zeleno, što imaš na “šoferšajbi”?

Jaz seveda nisem Slovenec. Sem v Sloveniji živeči Bosanec s hrvaškim potnim listom. Za zdaj. Kmalu pa se bo to spremenilo. A za ljudi izven slovenskih meja sem pač pogovorno Slovenec. Tudi za moje prijatelje in znance. Vozim avto s slovenskimi tablicami, žena Slovenka,  z otrokom in ženo se pogovarjam v slovenščini, ko govorim hrvaško, zvenim kot tujec. Ergo, sem Slovenec.

“Vinjeta”

“Vi…, a to je ono što ste nam Slovenci uveli?

“Kako to misliš, vama uveli? Pa uveli su je svima. I nama i vama i svima drugima.”

“Ma, pusti ti to, sa tom vinjetom ste Slovenci htjeli spriječiti dolazak turista na naše more.”

“A ja mislio da ste Hrvati sami htjeli otjerati turiste, tako što ste im uveli punomoć za maloljetne, zabranili uvoz hrane i cijene dignuli u nebo…”

“Jes, glupost su naši napravili sa tim uredbama. A cijene, jebi ga, i nama je to preskupo. Pa nama Hrvatima je sada jeftinije otići ljetovati negdje u inozemstvo - Turska, Tunis, Grčka… - nego doći na vlastito more.”

“A u inozemstvu su još i prijazniji do turista.”

“Sad ti mene malo jebeš, pa nema prijaznijih ljudi od Dalmatinaca.”

“Možda od Dalmatinki, a Dalmatinci ste… Dalmatinci.”

“A naše more…”

“Priznajem, more, obala i otoci su najljepši na svijetu, ali, takvi bi oni bili i da su im vlasnici ostali Talijani, ili da su to Slovenci, pa čak i mi Bosanci. Uvijek bi to ostalo isto more. Njemu je svejedno na kojem jeziku su napisane table.”

“Ma, nema mora bez nas Dalmatinaca.”

“Ni Bosne bez Bosanaca.”

“Pa da, ti si u biti Bosanac, Krajišnik. Al’ braniš tu slovensku vinjetu, k’o pravi Slovenac.”

“Još i bolje. Jer većina se Slovenaca, Slovenci su pametni ljudi, ne bi usred Dalmacije upustila u ovakav razgovor sa tobom. Al’ pošto te ja poznajem i znam kakva si budaletina, s tobom ja mogu lako. A i glavu sam ti rješavao za vrijeme rata, dok te stari od one male Slavonke pokušavao rastaviti sa životom.”

“Pa gdje se toga sjeti!”

“Sjetih se, sjetih. Pa ne možeš to zaboraviti. Da te tada smaknuo, možeš misliti, pa ti bi postao heroj, tebi bi na spomeniku pisalo ’poginuo braneći Hrvatsku’. Nigdje ne bi pisalo da te smaknuo Lola, koji te našao u krevetu sa kćerkom, kojoj su sljedeću subotu spremali svadbu.”

“Mala se je htjela malo izživjeti prije udaje… e, jes’ rat bio zanimljiv.”

 ”Jeste tebi, komadu budale, kad si od rata zapamtio samo brojeve grudnjaka.”

“Ti samo šuti. K’o da si mi ti bio nešto bolji. Nego, reci ti meni, vidiš li se sa dečkima?”

“Rijetko. Znaš kako je, raspršili smo se na sve strane svijeta, imamo obaveze. Teško se možemo sakupiti. A trebali bi.”

“I da, kao i obično, završimo ispod stola. Ili da nas dođe smirivati policija.”

“Samo, zadnji su put nastavili piti sa nama. I među njima su neki bivši Zenge. Pa nas onda nitko nije gnjavijo. A i kako bi, kako prijaviti policiji, kad su policijski automobili parkirani ispred restorana.”

“Kad si ti otišao u Sloveniju?”

“Poslije rata.”

“K’o te ne poznaje, rekao bi da si pravi Slovenac, čak ti se i u govoru osjeti slovenski jezik.”

“Što misliš kako je tek kad odem u Bosnu, ljudi kažu da osim imena i prezimena nemam ništa bosansko.”

“Imaš pamet. A imaš i zelenu vinjetu. Majke mi, k’o da je bosanska.”

“Zašto?”

“Pa zelena je. A vama Bosancima su četiri osnovne boje: zelena, svjetlo zelena, tamno zelena i zelena metalik.”

“Ne diraj ti naše vinejte.”

“Ma, to ste vi nama htjeli malo zapapriti.”

“Ti si komad budale. Kad si ti zadni put bio u Sloveniji?”

“Prije nekoliko godina kad sam išao u Italiju.”

“Vidiš, slovenske vinjete te se i ne tiču, a ti kukaš k’o da ćeš ju sad morati kupiti. A što reći na Čehe, Poljake, Njemce, Nizozemce. Neke aute sam vidio skroz na skroz poljepljene. Te neke njihove naljepnice, te austrijske vinjete, te slovenske vinjete. Njima je more skupo i prije nego stignu na njega. Drugo, ja sam jedan od rijetkih, koji će slovensku vinjetu preplatiti, jer tako malo koristim ceste koje su pod vinjetom, ali ću ju istovremeno platiti manje od cestarine do Šibenika.”

“Ma, nemoguće.”

“Nemoguće? Gledaj, dovezao sam malog i ženu na more pa zbog posla moram natrag, a onda ću doći po njih. Od Bosiljeva do Šibenika je cestarina 107 kuna. Dolje 107, gore 107, dolje 107, natrag ćemo preko Zagreba, a to je 134 kune. Znači, 455 kuna. Kada to pretočim u našu valutu to ti je nešto više od 60 eura. Slovenska godišnja vinjeta, kontaš, cijelu godinu mogu se mogu voziti od do, košta 55 eura.”

“Manje…”

“Baš tako, pametnjakoviću, manje. Zato šuti, rađe naruči još jednu primjerno ohlađenu rundu… Pivo vam je fakat skupo…”

Safet Ali-beg